„Eno sela, samo idi ravno i nećeš umrijeti. Ne treba mi teret; cijelo nasljedstvo sada pripada meni“, rekla mi je maćeha nakon očevog pogreba i ostavila me samog kad sam imao samo 10 godina. Nisam zaplakao: izvadio sam iz džepa papir koji mi je dao prije smrti… a taj je broj skrivao nešto što ona nikada nije mogla ni zamisliti.

Desetogodišnji Mateo ostao je bez oca istog dana kada je sahrana završila, a onda ga je maćeha Verónica, uvjerena da je preuzela sve što je Alejandro ostavio, ostavila pored zabačenog puta i otišla bez namjere da se vrati po njega.

U ruci je imao tek ruksak, nekoliko sitnih ličnih stvari i komad papira koji mu je otac dao neposredno prije smrti. Na tom papiru bio je broj telefona i kratka poruka, u tom trenutku gotovo beznačajna, a kasnije presudna za sve što se dalje dogodilo.

Priča je počela na groblju, uz pogreb čovjeka koji ga je odgajao otkako mu je majka umrla kada je imao pet godina. Alejandro je posljednje sedmice života proveo u bolnici zbog teške bolesti, a sinu je, prema izvornom opisu, ostavio jednu jasnu uputu: ako se nešto dogodi, neka pozove Gabriela.

Mateo tada nije znao ko je Gabriel niti zbog čega mu je otac povjerio baš taj kontakt. Nije mogao ni naslutiti da će mu upravo taj broj postati posljednja veza s nečim što liči na sigurnost, nakon što ga je osoba kojoj je povjeravao dom ostavila nasred puta kao da ne postoji.

Tri sedmice prije pogreba Alejandro je završio u bolnici zbog teške bolesti, a sve je, prema izvoru, išlo brzo. Dječak je sahranu doživio kao događaj koji ne može do kraja razumjeti, ali je ipak zapamtio svaku sitnicu, posebno papir koji mu je otac stavio u džep prije nego što je preminuo.

Na groblju je Alejandro, kako je navedeno, izgovorio rečenicu koju Mateo nije zaboravio: „Gabriel. Ako se nešto dogodi, nazovi ga. On će ti pomoći. Oprosti mi, sine.“ Za dijete koje je tog dana već gubilo tlo pod nogama, to nije bio samo savjet nego posljednji znak da otac pokušava ostaviti neki izlaz.

Dan koji je počeo na groblju

Samo sat vremena nakon spuštanja lijesa Mateo je već bio u automobilu s Verónicom, vjerujući da se vraća kući. Umjesto poznate ulice i običnog povratka, vožnja je postajala sve duža i praznija, a kraj je došao na zemljanom putu između polja, daleko od bilo kakvog naselja.

Tamo je Verónica zaustavila vozilo i rekla mu da izađe. Kada je pitao kako će se vratiti, odgovor koji je dobio bio je hladan i konačan: rekla mu je da se neće vratiti s njom i da više nije njena briga šta će se dogoditi. U tom trenutku izgubio je i posljednji privid porodice i svaki osjećaj da ga neko štiti.

Verónica je, prema izvornom tekstu, vjerovala da joj pripada sve što je Alejandro ostavio. Smatrala je da je kuća, kompanija i novac sada njen teret, ali i njeno pravo, pa je dječaka tretirala kao prepreku koju treba ukloniti. Njena odluka nije ostavila prostor za raspravu ni za objašnjenje.