Odsustvo i prisutnost: Priča o ljubavi i borbi protiv OCD-a
Kada se osvrnemo na svoje djetinjstvo, često se sjećamo sitnica koje su oblikovale naše živote. U mom slučaju, jedna od tih sitnica bila je svakodnevna rutina pletenja kose koju je moja mama radila svako jutro, ali samo kada je tata bio kod kuće. Uvijek sam se pitala zašto taj ritual nije bio prisutan i na ostale dane. Njena smirenost i osmijeh su mi uvijek davali do znanja da iza tog odgovora stoji nešto dublje, nešto što nisam mogla razumjeti kao dijete. Taj jednostavan ritual je bio više od običnog čina; on je predstavljao trenutke intimnosti i povezanosti koji su bili od suštinske važnosti za našu porodicu. Mislila sam da je to samo način da se pripremimo za dan, ali sada shvaćam da je to također bio način da se zadrži osjećaj stabilnosti u svijetu koji je često bio haotičan.
Godine su prolazile, a život se mijenjao. Kada sam napunila osamnaest godina, saznala sam tužnu vijest — moja mama je preminula. Ova tragedija nije samo ostavila emocionalne ožiljke, već je i razotkrila istinu koja je dugo bila sakrivena. U tom trenutku, tata je došao do mene i otkrio mi je svoju borbu s opsesivno-kompulzivnim poremećajem (OCD). Iznenada, svijest o njegovim unutrašnjim demonima osvijetlila je mnoge aspekte mog djetinjstva koje sam ranije smatrala normalnim. Uvidjela sam koliko je njegova bolest oblikovala našu obiteljsku dinamiku, a mnoge njegove navike i rituali su imali korijene u njegovom nastojanju da sve bude pod kontrolom. Saznanje da je mama znala za njegov poremećaj, ali ga nikad nije otvoreno komentarisala, stvorilo je osjećaj gubitka i razumijevanja koje nisam mogla opisati. Bilo je to kao da sam u jednom trenutku izgubila dva roditelja — one koje sam poznavala i onog koji je bio zarobljen u vlastitim strahovima.
OCD: Borba koja se ne vidi
Opsesivno-kompulzivni poremećaj je složen mentalni poremećaj koji se često ne prepoznaje u svakodnevnom životu. Mnogi ljudi ne shvataju da iza navika i rituala koje obavljaju, poput provjeravanja ili ponavljanja određenih radnji, leže duboko ukorijenjene opsesije i strahovi. U mom slučaju, tata je bio toliko fokusiran na kontrolu da je to uticalo ne samo na njega, već i na sve nas u porodici. Njegova potreba za redom i savršenstvom često je bila prisutna, ali nikada nisam shvatila koliko je to za njega bilo stresno. Primjerice, ponekad bi ponavljao iste radnje više puta, svaki put se vraćajući na početak, kao da je tražio neki savršeni ishod koji nikad nije dolazio. Ove rutine su se protezale i na naše svakodnevne životne aktivnosti, od obroka do odlaska u školu. S vremenom, počela sam primjećivati kako te iste navike oblikuju i moje ponašanje, kao da je tata nesvjesno prenosio svoje unutarnje borbe na mene.
Mama je, očigledno, bila stub naše porodice. Često sam primjećivala kako je bila opuštenija i slobodnija kada tata nije bio kod kuće. Njene reakcije su govorile više od riječi. Ponekad bih se pitala da li je ona bila svjesna koliko su njeni postupci oblikovali našu svakodnevicu. Kada je tata počeo da se liječi, njegove borbe s OCD-om postale su nešto o čemu sam mogla otvoreno razgovarati. U tim trenucima, shvatila sam koliko je važno razvoriti stigmu i sram koji prate mentalne poremećaje. Također, uočila sam da su mnogi ljudi oko nas imali slične iskustve, ali su se bojali dijeliti ih iz straha od osude. Ova spoznaja je inspirisala mene i mog oca da se uključimo u lokalne grupe podrške, gdje smo pronašli zajednicu koja je dijelila naše borbe i uspjehe, pružajući nam osjećaj pripadnosti i razumijevanja.
Štititi ili skrivati?
Ono što me najviše začudilo bio je način na koji je mama pokušavala da zaštiti mog tatu, ali i nas kao porodicu, od stvarnosti koja se odvijala iza zatvorenih vrata. Njena strategija je bila da nas štiti od stresa i pritisaka koje je OCD nosio sa sobom. U svojoj borbi protiv bolesti, mama je izgradila zid koji je odvajao naš svijet od onoga što je zapravo bilo. Pitam se sada, da li je to bila vrsta ljubavi ili straha? Da li su njeni postupci bili način da nas zaštiti ili je to bio njen način borbe protiv osjećaja nemoći? Ova dilema me često mučila, jer sam se ponekad osjećala kao da smo živjeli u iluziji, gdje su se osjećaji i stvarnost često sukobljavali. U trenutku kada je tata otvorio svoje srce i podijelio svoje borbe s mnom, shvatila sam koliko su ljubav i razumijevanje važni u obitelji. Njegova odluka da započne terapiju bila je ključna prekretnica u našem životu.
S vremenom, tata je naučio kako se nositi s poremećajem, a naš odnos je postao dublji i iskreniji. Naučila sam da mentalno zdravlje nije nešto o čemu se treba šutjeti, već tema koja zaslužuje otvoren razgovor i podršku. Kroz ovaj proces, shvatila sam da je otvorenost ključna za ozdravljenje. Bez obzira koliko je situacija teška, dijalog može donijeti nadu. U našoj porodici, razgovori o mentalnom zdravlju su postali svakodnevica, a ne tabu. Ovaj pristup nam je omogućio da se suočimo s izazovima i zajedno pronađemo rješenja, umjesto da se skrivamo iza zatvorenih vrata.
Pogled u budućnost
Dok se prisjećam svoje majke i svega što je učinila za našu porodicu, osjećam duboku zahvalnost. Njena snaga i hrabrost su me naučili koliko je važno prepoznati borbu drugih, čak i kada nije vidljiva na površini. Edukacija o mentalnim poremećajima, poput OCD-a, je od suštinskog značaja za sve nas. Razumijevanje i empatija mogu pomoći da se razbije stigma i olakša put onima koji se bore sa svojim unutarnjim demonima. Ova spoznaja me inspirisala da se aktivno uključim u organizacije koje se bave podizanjem svijesti o mentalnom zdravlju, kako bih pomogla drugima da pronađu snagu i podršku koju su moj tata i ja imali.
U konačnici, važno je da se sjetimo da iza svake borbe stoji priča. Svaka porodica ima svoje izazove, a ljubav i podrška su ključni faktori koji mogu pomoći u prevazilaženju tih izazova. Dok nastavljam svoj život, nosim sa sobom lekcije o ljubavi, snazi i nevidljivim borbama koje mnogi ljudi svakodnevno prolaze. Odlučila sam da svoju priču dijelim s drugima, ne samo kao način da iskažem svoje emocije, već i kao poziv na akciju. Pozivam sve da otvoreno razgovaraju o svojim iskustvima i da pružaju podršku onima kojima je potrebna. Jer, na kraju, svi mi zaslužujemo da budemo viđeni i saslušani.
