Putovanje kroz tugu: Priča o Amri i Adnanu
„Adnane, molim te, ne idi večeras. Djeca su nemirna, a i ti se ne osjećaš dobro već danima,“ govorila je Amra, pokušavajući ga zadržati na pragu. Njena ruka je lagano drhtala dok ga je gledala, ali u njegovim umornim očima nije bilo ni trunke topline. “Razumij, Amra, mama me zvala. Nije dobro. A i ja se osjećam loše, možda sam nešto pokupio na poslu. Samo ću prespavati kod njih, vratiću se ujutro,” odgovorio je s neodređenim tonom, bez da je primijetio koliko ga je ona trebala.
Kada su se vrata zatvorila, zvuk je bio tiši nego obično, ostavljajući Amru da stoji u hodniku s osjećajem bespomoćnosti. Njihova kćerka Lejla plakala je iz svoje sobe, dok je mali Tarik već bio u polusnu. Amra je pokušavala potisnuti suze, prisjećajući se uspavanki koje joj je pjevala njena majka kada je bila mala u Sarajevu. Međutim, riječi su joj zapinjale u grlu, a tuga se počela uvlačiti u njene misli.
Provela je sate sjedeći na rubu kreveta, zureći u svoj telefon. Nije se javljao. Pisala je poruke: “Jesi li dobro? Jesi li stigao? Javi se kad možeš.” Svaka poruka ostala je bez odgovora, a u njoj se miješala briga i strah, strah koji je bio mnogo dublji od obične prehlade ili posjete roditeljima. Sati su prolazili, a ona se osjećala sve bespomoćnije. Panika je preplavila njeno srce, dok su misli lutale u bezdanu neizvjesnosti.
U tri ujutro, hladnoća ju je probudila. Otišla je do kuhinje po čaj, gdje je na stolu našla njegovu šalicu sa tragovima kafe od jutros. Pogled joj je pao na njegovu jaknu, onu koju je uvijek nosio kada je išao kod roditelja. Ove noći ju je ostavio. Njeno srce je kucalo u očaju dok se sjećala svih trenutaka u kojima su zajedno sanjali o boljoj budućnosti.
Ujutro, njen telefon je zazvonio. Poruka od njegove sestre: “Adnan nije bio kod nas sinoć. Je li sve u redu?” Srce joj je preskočilo. Osjetila je kako joj se svet ruši pod nogama, a panika je postajala sve veća. Odmah je nazvala Adnana, no on se nije javljao. Djeca su tražila doručak, a ona je pokušavala ostati mirna. U tom trenutku, zvala je njegovog prijatelja Jasmina, ali ni on nije znao ništa. “Možda je samo trebao malo mira, znaš kakav je bio zadnjih mjeseci…” rekao je, ne sluteći koliko je situacija ozbiljna.
Pupoljak nade se polako počeo sušiti kada je navečer, dok su djeca zaspala, sjela za kompjuter i otvorila Facebook. Prva poruka koju je ugledala bila je od žene koju je jedva poznavala iz škole: “Amra, ne znam kako da ti kažem… Vidjela sam Adnana sinoć s onom ženom iz banke, Sabinom. Držali su se za ruke kod hotela Europa.” Srce joj je zadrhtalo, a tijelo se ledi, dok su se sve sumnje koje je potiskivala mjesecima ponovo pojavile, goli i bolni.
Sljedeća tri dana prošla su kao kroz maglu. Očekivanja su se pretvorila u bol, a djeca su je gledala zbunjeno dok je ona pokušavala biti normalna mama. Nije znala gdje joj je muž ni što da im kaže. Kada se napokon pojavio, izgledao je kao stranac. “Amra…” pokušao je započeti, ali nije mu dala priliku da završi. “Gdje si bio? Gdje si bio kada smo te trebali?” upitala je s tugom u glasu.
Sjeo je i gledao u pod. “Ne znam kako da ti kažem… Nisam bio kod mame. Bio sam kod Sabine. Ne mogu više ovako, Amra. Umoran sam od laži.” Njegov tihi glas odjekivao je u njenim mislima kao udarac. Nije plakala pred njim. Samo je ustala i otišla do djece. Te noći, umjesto suza, Amra je razmišljala o svemu što su prošli – o ratu koji ih je natjerao da izbjegnu iz Sarajeva u Zagreb, o godinama borbe za bolji život.
U narednim tjednima, Adnan je počeo dolaziti po djecu svake subote, dok je Amra učila kako da bude samohrana majka u društvu koje često ne razumije te žene koje ostaju same. Svaki dan bila je borba protiv umora i osjećaja krivnje. Njena majka iz Mostara zvala je svakodnevno: “Drži se, Amra. Ti si jaka kao tvoja nana.” Ipak, bilo je dana kada nije mogla ustati iz kreveta, osjećajući težinu svijeta na svojim plećima.
Jednog jutra, Lejla je pitala: “Mama, hoće li tata opet živjeti s nama?” Amra nije znala što da joj odgovori, pa ju je samo zagrlila, osjetivši kako se srce slama. U tom trenutku, shvatila je da mora naći snagu u sebi kako bi bila najbolja majka koju može biti.
Kako bi izdržala, počela je raditi dva posla – čistila je stanove po Novom Zagrebu i navečer prevodila tekstove za firmu iz Rijeke. Svaki dan bio je izazov, a ona se borila sa umorom i krivnjom, stavljajući sve svoje snage u odgoj djece. Ponekad je osjećala da je ta borba besmislena, da li je mogla nešto promijeniti, da li je bila dovoljno dobra žena?
Jedne večeri, dok je slagala rublje, zazvonio je mobitel. Bila je to Sabina. “Amra… Znam da nemaš razloga razgovarati sa mnom, ali moram ti reći – Adnan nije sretan ni sa mnom. On bježi od sebe, ne od tebe.” Ove riječi, iako mogle donijeti neku vrstu olakšanja, također su bile bolne. Spustila je slušalicu bez riječi, a te noći prvi put nije plakala zbog njega, već zbog sebe, shvaćajući koliko je dugo čekala da neko drugi postane njen spas.
Godinu dana kasnije, Amra još uvijek uči kako voljeti sebe i biti dovoljna svojoj djeci, bez obzira na to što drugi misle ili govore iza njenih leđa. I dalje je to bolno kada gleda Lejlu i Tarika kako mašu tati kroz prozor automobila svake druge subote. Ali sada zna – nije izgubila sve te noći kada je otišao. Izgubila je iluziju, ali pronašla snagu koju nije ni znala da ima.
Ponekad se pita: Koliko nas još šuti o svojim ranama dok drugi misle da smo samo umorni ili bolesni? Koliko nas skriva istinu čak i od sebe? Amrina priča je samo jedna od mnogih, ali ona predstavlja hrabrost i snagu koju svaka žena može pronaći u sebi. To je putovanje kroz tugu, ali i proces pronalaska identiteta i samopouzdanja.
